BAKTRIJA
Moj put u zemlju Baktriju završio je neslavno jer je nisam uspio pronaći u atlasu. Na kraju sam, iznerviran, tutnuo atlas u kaljevu peć. Gorio je dugo, toliko zemalja, mora, sfušanih krajolika, jedva stisnutih među tvrde korice. I nije mi bilo žao, samo što više nisam imao što raditi.
Konzultirao sam, tada, svoju priručnu biblioteku, pokušao odabrati knjigu za čitanje. Svaki je naslov bio zamamniji od drugog, ali prve rečenice svakog od tih knjiških uradaka bile su posve i unisono nerazumljive. Barem meni. Jer vrijeme je da priznam, sebi i drugima: glup sam ili sam barem nedovoljno pametan; ima, naime, u mojoj priručnoj biblioteci i tekstova teško prohodnih, zanimljivih samo užem stručnom krugu. (Primjerice: Zloćko i plazma od Dobrostojevskog; Ana Kurenjina od Vaginolstoja, Kurčevi zapisi od onog, od onog... ah, vrijeme je izbrisalo ime pisca s korica, ima u tome možda neke nebeske pravde, ne? - da se zadržim samo na odjelu rusistike te moje, kako rekoh, priručne biblioteke.)
Uto se začulo zvono na vratima. Odmah sam znao tko je: meni nepoznata žena koja će, nakon kraćeg uvodnog razgovora, unijeti mi se u lice uz poznati šlagvort na mednim usnama: „Trljajmo se tijelima.“
Znao sam jako dobro sve to, ali unatoč mojem velikom znanju na vratima nije bilo nikoga. Ah, prokleti, pomislio sam i udario šakom u zvonce: plastična sklopka se raspala. Srećom nikoga nije bilo na hodniku. Ipak, bila je to velika sramota. Netko od susjeda će proći i vidjeti što sam napravio. Požurio sam do obližnjeg dućana električnom robom i kupio ganc novu sklopku. Jedva sam našao šrafnciger i još jedvije skinuo krhotine stare sklopke sve vrebajući hoće li netko od stanara naići hodnikom. Nitko nije naišao, pa da, bilo je to u radno vrijeme, usred radnog dana, a ja sam, eto, zaboravio otići na posao, događa se i pametnijima od mene, zar ne?
Dok sam mrdao oko žica u nastojanju da ih ispravno povežem s novom sklopkom, udarila me struja. Nije to bio onaj jaki, maksimalistički udar (ma slabi su i elektrovodovi ovdje; i stara je ovo zgrada, ima već dobrih trideset godina), ali sam se od straha odbacio unazad i završio na starom rododendronu, u koji je susjeda Narta već godinama odlagala pasji drek. Ta me je pomisao ispunila gađenjem i odbacila natrag do sklopke, zapravo do rupe koja je još uvijek zjapila na mjestu sklopke. Nikako da mi uspije: šarafi mi ispadaju iz ruke; znojim se; rododendron vreba iza leđa. Potom začujem lift i korake. Brzo uđem u stan. Jebeš zvono. Neka zjapi. Barem mi neće nitko zvoniti. A ako pokucaju, već ću im ja pokazati, ne bi mi bilo prvi put.
***
I tako, ponovno kod kuće. I opet isto pitanje: što da se radi? Pitajući se tako, opet sam se našao među svojim knjigama. Moja biblioteka je golema, babilonska joj nije ravna, računam li, naravno, i telefonske imenike iz svih dijelova svijeta koje opsesivno skupljam.
Ovoga puta zadržao sam se na odjelu kroatistike. Hrvatska književnost manje je poznata u svijetu. Prijevoda svakako nedostaje. Ipak, držim da je zanimljiva i dubokoumna, baš kao latvijska ili, ne znam, retoromanska. Naravno, meni kao rođenom Ovcootočaninu, nešto je bliža književna tvorba islandskih skalda, ali ipak, treba imati sluha i za druge, treba...
Što je ono bilo? Ah, da, vrhovi hrvatske književnosti; stadoh prelaziti vrhovima prstiju preko hrbata iza kojih su se krila vješto organizirana slova. Interesantnih li naslova: Stameni korepetitori, M. J. Prigorke; Priče iz krevetnine, Pine Kolado te Ti koja imaš kvalitetniju grickalicu za nokte, od one, one, kako se zove, ah opet je vrijeme je izbrisalo ime pisca s korica... bolje da pogledam unutra, sigurno piše, evo otvaram, evo, evo, tek što nisam, neeeeeeee...
...eeeeeeeeeeeeeeeee...
Priznajem, sumnjao sam od početka, zato ih nisam ni otvarao, niti jednu od silnih knjiga iz moje priručne biblioteke: sve lažne „ciglice“, gole korice ispunjene stiroporom, blještavo bijelim i sipljivim, što se na dodir, što se na udah, što se na pogled ćuti poput umiranja na linoleumu anonimnog predsoblja s početka šezdesetih.
|