|
|
srijeda, 25.01.2012.
ROMOBIL
„Plaše nas crnom magijom, bijelom kugom, vanzemaljcima, duhovima i urocima. A struju su nam doveli u kuće mrtvi hladni. I nikome ništa!“, reče Pavao Prezimenjak.
„Što želiš time reći?“, upita Katica Zuić.
„Upravo to. Električna energija je najveće čudo od svih, a mi mu se ne čudimo jer smo na njega navikli. Koga bi trebala uplašiti izvanzemaljska invazija kad u kući ima tajanstvenu stvar koja svijetli, koja pokreće strojeve i koja može ubiti čovjeka? Doista suludo.“
“U pravu si. A i radio-valovi isto...“, dometne Petka Pusličević-Pajdo.
„Još i više! Mislim, traže se dokazi za telekinezu, telepatiju i štatijaznam. A ovo je nešto kudikamo čudnije od sveg tog čaranja-baranja. Mislim, kako radi daljinski, kako radi mobitel, tko uopće može reći osim stručnjaka, a i oni samo u svom specijalističkom žargonu!“
„U pravu si Pavle“, reče Kasimir Stanislas von Pur, „Čudo je čudo samo na jedan dan. A mi tražimo uvijek nova čuda. Nezasitni smo, mi ljudi. Da Gospon Bog sad siđe među nas, dosadio bi nam do ponoći, garantiram! Ali htio sam reći nešto drugo. Jer cijela ova priča podsjetila me na jedan događaj iz djetinjstva (koje sam proveo na jednom od naših ladanjskih imanja blizu pomeranijske granice). Znate kako se kaže – kad jednom naučiš voziti bicikl, uvijek ćeš ga znati voziti. Ali s romobilom, dragi moji, s romobilom to ne ide tako. Spoznao sam to na najbolniji mogući način. Romobil sam naučio voziti rano, već u trećoj godini, i rado sam se upuštao u prave male avanture po ogromnom vrtu koji je okruživao naše obiteljske dvore. Na jug sam išao sve do napuštenog mlina, gdje sam često susretao našu staru pralju kako u bistroj i hladnoj vodi ispire ružičaste bradavice što su joj hrpimice rasle po stopalima. No, zaboravimo pralju. Jednoga dana izgubio sam ravnotežu i pao u visoku travu, dok se romobil otkoturao ravno u potok. Voda je tekla brzo, skoro pa bujično te rane jeseni; nisam se usudio zagaziti u potok da izvadim svoje vozilo. Pokunjio sam se i otišao kući.
Do večeri sam skupio hrabrosti i priznao majci cijelu stvar. Ona se obratila ocu koji je obećao da će sutra narediti majordomu da s lugarom izvidi čitavu stvar, ali da bih prije toga trebao popuniti taj i taj formular. Našao je jedan primjerak formulara u ladici svog pisaćeg stola. Pružio mi ga je; izgledao je zastrašujuće. Pitanja su bila zbunjujuća. Imao sam osjećaj da će – ako ga ispunim – moja djetinja nedužnost zauvijek spuznuti u kal suvremenog života!
(I bio sam u pravu. Zapravo je bila riječ o pristupnici Nacionalsocijalističkoj partiji Njemačke; moj naivni stari tih je godina šurovao s nacistima, ali je na vrijeme, i na našu sreću, shvatio kamo to vodi pa smo emigrirali 100 metara niže, na imanje u toj mjeri zaraslo u šaš da nacisti ni u snu... Bilo kako bilo, da sam ispunio i potpisao taj formular, uvalio bih se u strašne nevolje, sada sam posve siguran u to.)
Formular je, dakle, ostao neispunjen, a moj romobil na dnu potoka; do kraja jeseni jedna od bujica odnijela ga je u dolinu. Novi romobil jesam dobio, ali tek za svoj sedamnaesti rođendan. Malo prekasno, reći ćete, ali stvar je tome što ga ja više nisam znao voziti! Stao sam na postajnik, i čekao da romobil krene, a romobil ništa! Zbunjivalo me to što nema pedala i što su kotači tako mali. Nikako se nisam mogao sjetiti da treba jednom nogom stati na postajnik, a drugom se odgurivati od tla. A kad sam se toga sjetio već sam bio navršio osamnaesti rođendan i izgubio pravo da vozim to, u biti dječje vozilo!“
“Fascinantna priča“; reče Pavao Prezimenjak.
„Doista“, dometne Kenet Prezimenjak.
„Hej, pa mi smo prezimenjaci!“, zaključi Pavao.
|
- 14:51 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
srijeda, 18.01.2012.
U NAŠE IME
...za Bobbyja i Bobby Watson
„Vanja, imaš današnje novine?“, pitao je netko i svi prasnuše u smijeh.
Našli smo se na općoj skupštini udruge imenjaka-prezimenjaka koji se ove godine održavao u sali za blagovanje hotela „Ljudevit“, u neposrednoj blizini ranžirnog kolodvora. Posebnost naše udruge imenjaka je u tome da joj mogu pristupiti kako muškarci tako i žene – svakome je poznato da je Vanja jedno od rijetkih svespolnih imena.
Zovem se Vanja Kovač i član sam udruge već 18 godina, takoreći od njezina osnivanja. U tri sam navrata biran za predsjednika, dvaput sam bio u komisiji za ljudske resurse, a prošle sam godine bio blagajnik. Svi me znaju ovdje, svi me znaju po imenu, he-he...
Sastajemo se na našim općim skupštinama jednom godišnje, svi i sve Vanje Kovač, iz cijeloga svijeta. Upornim smo radom uspjeli uključiti u rad udruge i prekomorsku dijasporu. Nešto sredstava dobivamo od Grada, nešto nam daje i Ministarstvo kulture, ali uglavnom se financiramo sami, pomoću donacija i sponzorstava.
Tijekom desetljeća prolazili smo kroz bolja i lošija vremena, bilo je uspona i padova. Prije dvije godine mediji su osudili našu praksu da vlastitu djecu 'krstimo' našim imenom i prezimenom. Privatni kapital stao nam je ukidati sponzorstva te smo bili prisiljeni izmijeniti statut i dopustiti potomstvu da u punoljetnosti sami izaberu kako će se zvati. (Ponosan sam što mogu reći da je velika većina djevojaka i mladića ostajala pri našem, jedinom pravom imenu: Vanja Kovač.)
Prije petnaestak godina, tijekom afere imenovanja zagrebačkog gradonačelnika, vrhuška na vlasti tražila je da javnosti podmetnemo kandidata (dakako,Vanju Kovač/a) koji bi samo nominalno bio naš, a zapravo bi radio po naputcima vladajuće stranke. Odbili smo, morali smo odbiti – naš nam statut posve razvidno zabranjuje svaki politički angažman. Tih su nam godina državne dotacije bile smanjene, praktički ukinute, tako da je i godišnja skupština došla u pitanje te je naposljetku održana na otvorenom, u parku na Svačićevom trgu (koji je odabran jer jedini ima javni zahod).
Ni s novom vlasti nismo u boljim odnosima. Jučer, neposredno prije skupštine, u središnjici su se pojavili agenti Uskoka i potegnuli pitanje dofinanciranja. Optužba glasi: pranje novca i sumnjivi transferi na račun u jednoj luksemburškoj banci, račun na ime Vanje Kovač/a. Naravno da je takva jedna optužba smiješna i da zapravo plaćamo danak općoj korupciji u uvjetima koje svako novčano poslovanje postaje sumnjivo, ali je ipak stvar za nas krajnje neugodna. Zato i atmosfera na skupštini ove godine nije onako vesela kako je to inače u nas običaj.
Konačno, predsjednica udruge – Vanja Kovač – uzela je riječ. Znali smo što slijedi: članstvo se uzvrpoljilo, osjet prpošnosti odjednom je naelektrizirao salu hotela „Ljudevit“.
Znali smo što slijedi. Predsjednica je stala za govornicu.
„1,2,1,2...“ rekla je kako bi provjerila razglas, dok se uzbuđenje i dalje širilo salom.
„A sada prozivka!“, objavila je: „Vanja Kovač!“
„Ovdje!!“, zaorili smo iz svekolikih grla.
|
- 15:35 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 12.01.2012.
MALA ANA
Naš prijatelj Vito prvi je u zgradi dobio akvarij sa zlatnim ribicama. I upravo kad smo svi mi, druga djeca iz zgrade, izmolili roditelje da nam kupe akvarije kako god znaju, Vito je dobio terarij. Istina, isprva mu je bio prazan, gola i škrta zemlja, ali je ubrzo uspio nabaviti mrave i par hrušteva. Ujesen je dobio prvog gmaza: bio je to običan kupaonski gušter, ali svejedno. Do Nove godine dobio je tri sljepića, a od kuma iz Njemačke pravu pravcatu iguanu! Vito je postao slavan u zgradi, a i šire. Svi su mu zavidjeli. (Osim mene. Ja sam naime već tada bio suviše introvertiran za tako nešto. Ipak, unatoč tom mojem intro-verto nadražaju, i mene je Vitov terarij doveo do stanja poprilične fascinacije.)
U proljeće, Vitova je slava dosegla je vrhunac. Općina mu je, čuvši za njegovu bez sumnje korisnu zanimaciju, odlučila darovati jednu od životinja s lagera,. Bila je to minijaturna anakonda, prepoklon od druga Tita lično! Taj ju je, tada već ostarjeli ali vječnodržeći predsjednik, dobio od delegacije jedne nesvrstane južnoameričke države.
***
Nije bilo dana tog proljeća kad ne bih pozvonio Vitu na vrata – jer bili smo vrata do vrata. Njegov otac – žalostan i težak čovjek neobično crvenog vrata – sve mi je rezigniranije otvarao ta ista vrata, nemajući srca odbiti moju djetinju molbu: da samo još jednom vidim Malu Anu, kako je Vito odlučio nazvati anakondu.
Mala Ana se u roku od tjedan obračunala sa svim živim u terariju. Čak je i iguanu, trostruko veću od nje same, uspjela progutati, progurati kroz svoje razlabavljene čeljusti, da bi je potom probavljala sljedeća dva mjeseca. U tom je razdoblju uglavnom spavala, ali ja sam je svejedno dolazio gledati praktički svakoga dana.
***
Našao sam se kraj nje i po isteku njezine probave. Iguana je tada već urasla duboko u njezino meso, otopila joj se u zmijskoj krvi. Mala Ana je živnula. I Vito je bio sretan zbog toga.
„Sad ćeš vidjeti“, rekao je i posegnuo rukom u terarij.
Primio je Malu Anu; sklupčala mu se na nadlanici. Potom je, tipično dječački, počeo kidisati rukom prema meni ne bi li me uplašio:
“Anaaa! Anaaa!“, režao je.
Ogromna minijaturna zmija u jednom se trenutku strelovito protegnula, razlabavila čeljust i skočila s prema meni.
Zavladao je mrak.
***
Izgubio sam svijest. Probudio sam se na mračnom, uskom i ljepljivom mjestu. Nisam se mogao ni pomaknuti. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim: progutan sam od strane Vitove anakonde. Mala Ana me ubacila u sebe. Poznato je da te životinje mogu progutati svašta. No tko je mogao znati da jedan minijaturnu primjerak može progutati cijelog dječaka?
Iz dječje sam enciklopedije znao da se neću ugušiti jer anakonde zapravo dišu preko kože – to mi je bila kao neka utjeha. Ali što dalje? Je li probavljanje već počelo? Bilo mi je užasno vruće. Nastojao sam meškoljenjem tijela postići da mi barem hlače spuznu, a jesam li uspio teško je reći: ovdje su sva osjetila kao uspavana.
***
Zaspao sam i spavao ne znam koliko. Probudio me glas. (Ništa me više nije moglo začuditi.)
„Narcise, govori ti tvoj liječnik, doktor Maćunko. Ne znam da li me čuješ, ali pretpostavljam da si živ. Sjećaš se, progutala te anakonda i sada si u njezinom želucu. Uspjeli smo iglično provesti mikrofon do tebe, zato nas možeš čuti. Ovdje smo svi: i mama tata i brat i susjedi; s nama je i jedan stručnjak za zmije iz zoološkog vrta. Kaže da si sigurno živ i vjerojatno pri svijesti. Drži se, Narcise!
Imamo, znaš kako se to kaže, dobru i lošu vijest: želučana kiselina minijaturne anakonde preslaba je da bi razgradila čovjeka, tako da si s te strane siguran, nećeš biti probavljen. Loša je vijest da te ne možemo izvaditi kirurškim putem. Razlika između vanjskog i unutarnjeg tlaka sada je već tolika da bi zasigurno umro od dekompresije. Ali ne brini. Mi ćemo ti ovim istim putem kojim je išao mikrofon uštrcavati infuziju, hranljive tvari i to...
I što je najvažnije, nećeš prekidati školovanje. Zamisli, tvoja je učiteljica pristala dolaziti k tebi nakon nastave. Ona je upravo tu i spremna ti je održati prvi sat!“
“Zdravo Narcise! To sam ja, učiteljica Nela! Znam da ti sada nije lako, ali nema smisla da ti se nagomila gradivo, zar ne? Krenimo s tablicom množenja: 2x2=4, 3x2=6, 9x9=82...“
Osjetio sam kako me obuzima panika:
„Ali sad su praznici!!“, povikao sam.
Nitko me nije čuo.
|
- 13:52 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
subota, 07.01.2012.
SIMPTOM
„To ne znači automatski da ste šizofreničar.“
„Zašto onda čujem taj glas?“
„Može biti svašta: premor, tremor, muška menopauza...“
“Šalite se?“
„... a može biti i evolucijski uvjetovano.“
„Kako to?“
„Sami ste rekli da glas ne dolazi iz glave nego negdje od stopala.“
“Lijevog stopala.“
“Tako je. Čak ste ga skloni preciznije locirati na predio nožnoga palca koji vam je, piše u kartonu, u kasnijoj fazi adolescencije postao alternativnom erogenom zonom.“
“To piše u kartonu? Da vidim.“
Doista je pisalo, palac – erogena zona, utvrđeno na regrutacijskom pregledu, još prije 25 godina.
„Ja se uopće ne sjećam da su mi to ispitivali.“
“Tada se svašta radilo. Pojedina istraživanja ukazuju na vezu između alternativnih erogenih zona i evolucijski pridodanih organa.„
“Ne razumijem.“
“Ma znate tu teoriju: penis nije bio penis od početka, nego nekakav toplokrvni gmaz koji nam se nakačio, pa tijekom evolucije zafigurirao kao spolno-urinarni organ. Isto kažu i za ušnu školjku, dojčanu bradavicu i, evo sad, za vaš lijevi nožni palac. Ja osobno vjerujem da se radi o noktu. Nokat lijevog nožnog palca nije običan nokat, nego mimikrirani organizam koji se tu našao tko zna kako. Režete li redovito nokte na nogama?“
„Pa sad... Znate kako je.“
“Znam. Pojava je jako raširena. Smatra se da upravo nokat lijevog nožnog palca šalje u mozak biokemijsku informaciju koja nas odvraća od rezanja noktiju – naravno, mališ ne želi biti iole okljaštren, tako je to u prirodi, svatko grabi za sebe.“
“OK sve to skupa, ali što je s glasom koji čujem?“
„Komunikacija je obostrana. Nokat vam šalje vlastite biokemijske informacije, ali neke i preuzima od vašeg izvornog organizma (ako takvoga uopće ima!). Potom vam ih vraća prerađene, a zašto ih vi registrirate kao glasove, teško je reći. A što vam kaže taj glas?“
„Kako kad. Često me, dok tonem u san, iznenada prozove imenom. Zatim...“
“Recite slobodno.“
“Ma ništa, eto, to je to. Samo me tu i tamo prozove imenom.“
“I zato ste došli k meni?“
“Preventive radi.“
„O Bože... To doista nije ništa. Općepoznati, posve bezazlen sindrom. Ja vam tu serviram kompletne evolucijske teorije radi takve banalne stvari. Pa to doživljava 80% stanovništva!“
„Ali ja neću da me netko, da me nešto tako sablasno zaziva. Nisam ja...“
Odjednom, niotkuda, začuje se onaj isti sablasni glas:
“Mi-mi-mi-mi-miroslaveeeee...“
“Sestro!“, poviče doktor, „Nemojte se tako grubo šaliti! Ovaj gospodin je ipak naš pacijent!“
“Oprostite doktore, neću više“, reče sestra i zatvori vrata ordinacije.
„Ispričavam se zbog ovoga. Ona i nije moja prava sestra“, reče doktor pa mi ispiše desetak uputnica nevezanih za moj temeljni simptom.
|
- 13:44 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 02.01.2012.
DAME BIRAJU
„Jer uvijek kad su za ples birale dame / Nikad nisam bio izabran“
Doba velikih zagrebačkih plesnjaka trajalo je od 07.01.1969. pa sve do 08.01. iste godine. Sve ostalo je legenda, lažljiva-bojažljiva povijest, lokalpatriotsko preuveličavanje i natezanje stvarnosti kojoj i bez toga ne ide kako treba.
Hoću reći, era velikih plesnjaka svodi se na jedan jedini, istina, veliki ples održan te ledene zimske noći u godini čovjekovog spuštanja na Mjesec u dvorani... eh, neću vajda sad rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja o zg plesnjacima baciti samo tako u publiku šaroliku do bola! Pa da mi netko i to ukrade... Stvarno, nema rezona, dovoljno je znati da je veliki ples bio, da je doista održan, i da bez njega ne bi bilo cijele te fame o plesnjacima, a možda se – u sveopćem kolopletu uzročno-posljedičnih veza – ni čovjek na Mjesec ne bi spustio.
***
Svirala je jedna onih grupa neobičnog, zbirnog imena. Jedna od onih grupa koja nije imala vlastitih pjesama nego su izvodili sladunjave ljigavice na, istina, odličnom engleskom, svirajući solidno, ponekad i kvalitetnije od originalnih izvođača.
Dvorana je bila, ogromna, nepregledna, loše osvijetljena; tko je izgubio para, nije ga našao do kraja večeri; mnoge su veze raskinute te iste, te kobne večeri, a mnoga prijateljstva stavljena na kušnju; poneko bi u takvim prilikama zaplesao s nekom od izgubljenih djevojaka, misleći da će sve biti zaboravljeno, ali se kasnijih dana na sastancima omladinskih organizacija to sve pomno analiziralo, parovi nanovo spajali, ljubavne veze prekrajale dok sve konačno nije sjelo na mjesto. {Da, u toj su mjeri bile ozbiljne posljedice tog jedinog zagrebačkog plesnjaka; posljedice koje su definitivno sanirane tek noć u oči Karađorđeva, u protivnom bi, držim, svi sudionici (još jednom kobnog) plesa zarobijali skupa s proljećarima!}
***
Točno u ponoć, bend je zamuknuo usred pjesme, a mladi je frontmen svečano objavio:
“Ovaj ples biraju djevojke!“
Bend je zatulio najtužniju i najsporiju pjesmu od rata naovamo. Djevojke su se isprva stidjele, ali su u nepunoj minuti nadvladale stid i pohitale prema dečkima; neke prema svojim, regularnim momcima, dok su druge potražile nove prilike, momke koje su, možda,već dugo pogledavale i ovo je bila jedina prilika, jedni način uopće da im priđu i kažu kako...
A možda im se samo plesalo, uglavnom svi sretni i zadovoljni – dobro, hajde, bilo je i ljubomornih, ali bez toga ne ide, to je društveni život, parada koja ne prestaje – svi blaženi i raznježeni, svi osim mene.
Stajao samu kutu ogromne, dvorane, tik do vješalice pretrpane mokrim zimskim kaputima s kojih se isparavala zagušljiva vlaga, kao da stojim pokraj pokisle deve!
Mene ni jedna djevojka nije izabrala. Nije mi bilo jasno zašto. Istina, isparenja s gomile zimskih kaputa sigurno su prešla i na mene pa ni sam nisam najbolje mirisao. S glavurde mi se pak dizao trpak i otužan miris bojadisarske radnje; frizura mi je bila očajna – to što sam natopio kosu očevim razrjeđivačem nije nimalo doprinosilo ukupnosti moje pojavnosti...
Uza sve to, bio sam visok svega metar i šezdeset i imao tek 12 godina. Bio sam balav, doslovno i metaforički. Pobjegao sam od doma, prevario oca i majku, skočio kroz prozor svoje sobe, skočio s tog našeg jadnog drugog kata ne bih li ispunio svoju žarku želju da budem na plesnjaku, da se provedem i da imam o čemu pričati pod malim i velikim odmorom (kao da sam već tada slutio da će to biti jedini zagrebački plesnjak i kako u starijoj dobi neću imati prilike da... znate već što).
Kad se sve to uzme u obzir, nije pretjerano čudno što me niti jedna djevojka nije izabrala, ali ipak, bilo mi je bilo jako neugodno, trauma je to, moja trauma i nikome ne dam da mi je oduzme!
***
U ponoć i pet došao je redar, opalio mi šamarčinu i izbacio iz plesne dvorane. Tužan sam otišao doma gdje mi je i tata opalio šamarčinu. Kad mi je mama prišla, samo sam okrenuo drugi obraz.
Otišao sam u svoju sobu da se propisno isplačem. Oko 1 došao je moj stariji brat i održao mi predavanje na temu „u tvojim godinama ja nisam smio“, pa sam mu opalio šamarčinu. Potukli smo se, otac je morao intervenirati, a sutradan su i neke kazne uslijedile, koje kazne ne znam, ne sjećam se, sjećanje mi je zakazalo, povijest je zakazala, legende su zakazale, sve je obična rupa u sjećanju na nedoživljeno, prazan list, bijelo na bijelom.... Što je?
|
- 10:10 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
srijeda, 28.12.2011.
TRASA NACI-GICA
„Znam ja da gazda Kojajček nije loš čovjek“, reče komandir Kovrdžić, „Ali on prodaje svinje Švabama, okupatoru, razumiješ? Ovo je rat. On je naš neprijatelj isto kao i bilo koji njemački vojnik.“
„Shvati“, doda drug Pauperović, četni komesar, „Svi su oni sada nacisti. Da nema kolaboranata, ne bi se oni mogli ovdje održati! Ako ne uspijemo barem usporiti te isporuke svinjskog mesa, naš položaj na Izojebavici doći će u pitanje, a možda i cijela NOB-a!“
„Dobro, ako je tako“, reče Kirena, mlada partizanka tek pristigla u šumu iz velikog grada, „Ali ja ne znam što trebam raditi.“
„Za početak ništa veliko. Jer ako posumnjaju, odmah će narediti ofenzivu, a meso nabavljati iz drugih izvora. Za početak, kako rekoh, trebaš se prikrasti gazda Kojajčekovoj pastirici Anici kad vodi svinje na pašu. Mogla bi jednu ili dvije životinje nekako odmamiti u kamenjar gdje je ispaša slabija. Tako da se ne udebljaju onako brzo kao inače – Švabe uzimaju samo krmače od preko 200 kila. To bi moglo usporiti, omesti i na kraju uništiti tu kolaborantsku svinjsku trgovinu!“
„Samo to? Ali to je jako rizično, a efekti će se, ako uopće, pokazati kroz godinu-dvije!“
“Nisi ti ovdje da pitaš. Znaš li ti da je inicijativa za ovu akciju došla iz Vrhovne komande? Evo, ovo ti je priručna karta, tu sam ucrtao gdje Anica vodi svinje na pašu, to ti je trasa tih naci-gica, he-he. Samo pazi, ponekad povede i guščad, a svi znamo da guske umiju biti vrlo opasne.“
“Drug komesar govori istinu“, ubaci se komandir Kovrdžić, „Iz historijskog iskustva je poznato kako su guske obranile Rim, a iz povjerljivih izvora doznajemo da Hitler za ruski front priprema cijelu jednu guščju regimentu! Ali znat će drug Staljin kako da se obračuna s njima.“
“Da, za zamisliti se“, reče komesar.
Kirena se uznemiri:
„Drugovi! Ja sve razumijem i uviđam naše potrebe. Ali ja... ja jednostavno ne mogu!“
„Zašto ne možeš, drugarice Kirena?“
“Sram me je.“
“Čega te tu ima biti sram? To je naša borba!“
“Sve je u redu s našom borbom, ali ta ispaša i sve te svinje.... Drugovi, ja to ne znam objasniti, ali cijela ta situacija za mene je neprilična!“
„Možda ne jedeš svinjetinu. Ama, nećeš ti trebati...“
“Jedem, nije to na stvari, samo....“
“Hajde, reci već jednom,“
„Nije lako za objasniti. Nego, to kad Anica krene sa svinjama...“
„Možda i sa guskama. Na takve stvari treba biti spreman.“
“I ja krenem za njom, za svinjama – možda i za guskama. Svinje pasu, ja tražim mjesto sa slabijom ispašom... Razumijete? Zato je to meni tako nezgodno.“
„Jel' ti nju išta razumiješ Paupere? Ja apsolutno ništa...“
„Ni ja. Što je u tome nezgodno? Da ti nisi nešto imala s tim Kojajčekom?“
“Ne! Naravno, da ne, sad mi još gadosti podmećete! Kako ne razumijete da mi je nezgodno!“
“Ti nisi sva svoja...“, reče Kovrdžić.
„Sad mi je stvarno dosta. Odustajem od svega, ispisujem se iz partizana!“
„Možda je tako i bolje; vrati pušku i titovku i možeš ići.“
„Ne tako brzo!“, reče komesar, „Moramo je još i strijeljati!“
„Uh, skoro sam zaboravio“, reče komandir, uzme pušku, nacilja Kireni u prsa, pa ustima proizvede zvuk pucanja: bum, bum.
„Eto“, reče komandir, „Morali smo to obaviti, ipak si ti kao neka izdajnica. Mislim žao mi je što nije išlo i sve mislim da nisam ja tu nešto pogriješio.“
“Ma to je do mene, ja... Ništa dečki, moram ići, sretno s tom vašom NOB-om!“
„Sretno i tebi s... Čime si ono rekla da se baviš?“
„Ničim, ja sam obična djevojka.“
“Ništa. Svejedno. Sretno ti bilo!“
“I vama!“
|
- 15:23 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 25.12.2011.
LEGLO BAKTERIJA
„Ne diraj kvaku tek opranim rukama!“, poviče majka, „Kvaka je leglo bakterija.“
“Kako da onda izađem iz kuće? Da najprije razoperem ruke?“
“Ne. Danas ne ideš nikud. Imaš zabranu izlaska. Ideš rano na spavanje.“
“Zašto?“
„Jer si djedicu nazvao debilom, tupanom i njonjom.“
“Ali to je samo djedica, mama molim te!“
“Nikuda!“
„Što da radim onda?“, rekao sam i uzeo daljinski.
„Da si ga smjesta ostavio! Daljinski je leglo bakterija.“
„I daljinski? Ali koristimo ga samo nas dvoje.“
“Bez obzira – dirao bi daljinski, vidi ti njega! Da ne bi možda i TV gledao?“
“Što hoćeš reći, da je i TV leglo bakterija?“
“Balavac jedan bezobrazni, odmah na spavanje! I da me nisi poljubio za laku noć!“
“Zašto?“
“I ja sam, sine, leglo bakterija.“
„Dobro. Onda idem spavati. Samo da pozdravim djeda: njonjo, kvakane, blesane!“
„Opet ista stvar! Imaš zabranu izlaska do daljnjega. A sad na spavanje.“
“Dobro. Samo još nešto da kažem. Kad odrastem bit ću bakteriolog i onda ću ga konačno otkriti.“
“Što to?“
“Sveopće leglo bakterija!“
„Sine, zar još nisi shvatio: sve što postoji je leglo bakterija! Osim...“
“Osim čega?“
“Osim legla virusa! A sad na spavanje.“
“Mama?“
“Što je sad?“
“Meni se ne spava.“
“Pa zašto nisi odmah rekao? Nećemo kažnjavati našeg junačinu spavanjem, ako se našem junačini ne spava. Lijepo se sredi, traži djedicu novaca i idi van. Ostani koliko god želiš. Da si odmah rekao da ti se ne spava izbjegli bi sve ove nesporazume.“
“Hvala mama, ti si jako dobra. Deda, daš mi 50 kuna – hvala djedice, hoću reći: njonjo, tikvane, vucibatino!“
“E sad si pretjerao. Marš na spavanje!“, poviče majka,
“Ali ne spava mi se mama, rekao sam ti.“
“Ah da, oprosti. Doviđenja i lijepo se provedi. Javi ako ti zatreba još novaca!“
„Hoću, bok!“
„Zatvaraj vrata propuh je!... Eto ti ga sad, svijeća se ugasila“, reče majka pa krene hitrim korakom ponovno je zapaliti.
Svjetlost svijeće naglo obasja masku od kevlara koja je pokrivala djedičino lice. Majka, strahopoštujući, skine trun prašine što se uhvatila u jednoj posebno zakučastoj intrinziji.
Tko zna je li ovo iza prava mu glava ili su i to..., pomisli. Potom užurbano došapne:
„Njonjo, bukvane, mrkvo!“
|
- 17:19 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
utorak, 20.12.2011.
PLAGIJAT
„I dobro je da nismo nagradili vašu priču. To je čisti plagijat!“, reče predsjednik ocjenjivačkog povjerenstva.
Imao je on svoje ime i prezime, redovni posao, obitelj. Imao je svoje čežnje, strahove i beznačajne tajne. Ali zafigurirao je kao predsjednik povjerenstva i kao takvog ga imamo tretirati!
„Pričate gluposti! Nije plagijat.“, odgovorio sam.
„To što vi mislite da smo mi glupi vaš je problem. Nije nam trebalo ni sat vremena da utvrdimo kao ste kompilirali Kleista, Jamesa i Sakija. O Harmsu da ne govorimo!“
„Prvi trojicu priznajem. Njih se smije plagirati, njih više nitko ne čita. Ali Harmsa ne priznajem. Zabijte mi čavle pod nokte, obujte mi španjolsku čizmu; radite što hoćete, ali ja to ne priznajem, Harmsa nikako!“
„Pa evo“, uvjerite se sami“, reče predsjednik povjerenstva pa mi uruči srebrnu čačkalicu.
„Što je ovo?“, pitao sam, „Kakve to veze ima s Harmsom. S ičim?“
„Iskreno, ne znam. Ljerka Mahunović bila je zadužena za vašu priču. Rekla mi je da vam tu stvar jednostavno predam, a da će vama sve biti jasno. Ali očito da vam nije jasno. Ljeeeerka!“
Ljerka je, srećom, još uvijek bila tu. Izgledala je kao osoba koja je uvijek još uvijek bila tu. Bila je to prekrasna žena dvadesetih, tridesetih, četrdesetih ili šezdesetih godina, ugledna književna kritičarka i jedna od rijetkih žena sa ovih prostora koja je koristila tronožac u kućanstvu.
„Ljerka, ovo ne radi“, rekao je predsjednik povjerenstva, „Njemu srebrna čačkalica ne znači ništa.“
“A što bi mu trebala značiti?“
“Pa dokaz da je plagirao sve te pisce, a najviše Harmsa!“
„Ali predsjedniče nisam vam to rekla da kažete! Nije on plagirao priču, nego je on plagijat po sebi!“
„Tek sad mi ništa nije jasno!“, reče predsjednik
“Ni meni“, rekao sam i sam.
„Pa iskoristite tu čačkalicu, zaboga! Dezinficirana je i od čistog je srebra. Valjda vam je od ručka zaostao neki komadić među zubima.“
Poslušao sam Ljerku Mahunović, stavio čačkalicu u usta, pa počeo izmeđivati zube.
Spopalo me u momentu. Očito, nije to bila samo čačkalica i, još očitije, uopće nije bila od srebra, ma kakvog srebra. Moje ja raspršilo se kozmosom kao ikra kuhinjom – kad riblje jajište eksplodira na vrućoj tavi.
Predsjednik, gospođa Mahunović, radni stol, prozor, brijest u dvorištu, Sunce i jedva vidljiva zvijezda Danica; sve je bilo poprskano mnome. Ili bolje, uvijek su svi ti fenomeni i bili mnome, svi osim ovog jadnog tijela kojem sam se lažno zakleo na vjernost, ne bismo li odglumili kakav-takav organizam. I to ljudski!
„Sad vidim“, rekao sam, „Doista ste u pravu. Ja sam plagijat. Ali isto se može reći za sve i svakoga!“
“Znamo“, reče predsjednik povjerenstva, „No ove godine je konkurencija za nagradu strašna. Morali smo pronaći način da provedemo kakvu takvu selekciju. Otud i ovaj, više metafizički negoli književno-kritički kriterij. Više sreće iduće godine!“
“Mislio sam da sa dogodine natječaj ukida.“
„I ukida se. Zar to znači da vam ne smijem poželjeti sreću?“
„Pridružujem se predsjednikovim željama“, reče Ljerka Mahunović, „I molim vas da čačkalicu vratite gospodinu predsjedniku.“
Učinio sam kako mi je rečeno, poželio svima ugodan dan i izašao direktno na...
|
- 14:15 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 15.12.2011.
UZORAK
„Znači, u frižideru?“, pitao sam.
„Ma ne, samo da ne bude na pretoplom. Imate balkon ili neku prostoriju u stanu koja je slabije grijana? Tamo ga stavite“, rekla je sestra.
„Ali...“, zaustio sam, no sestra me prekinula:
„Sljedeći!“
I tako sam napustio ordinaciju doktorice Vrlić i njezine sestre, oboružan trima epruveticama u koje ću kroz tri dana stavljati uzorke stolice. I tek onda ih odnijeti u laboratorij. Nisam, iskreno, osoba koja bi uživala u takvim aktivnostima. Tu i tamo pomirisati pasje govno ili nekoga u šali gađati ovčjim brabonjkom, to da – ali prekopavati po vlastitoj stolici i čuvati je u vlastitom stanu! Mislim da se ovdje medicina opasno približila koprofiliji...
***
Nekako sam uspio zaimati (posebnom zaimačicom) špekulast uzorak od prvoga dana i spremiti ga u epruveticu broj 1. Ali gdje s njim? Balkona nemam, a stan je prilično topao, dodali smo rebra na radijatore. Možda je stubište hladnije ili pak špajza, tko će ga znati.
Da ne duljim, prvi sam uzorak stolice – u epruvetici, pa epruveticu u tupperware posudicu i sve skupa omotano neprozirnim najlonom – taj prvi gromulj običnog dreka koji se u vodu ne baca, spremio sam ga dakle... U tome i jest problem: ne sjećam se. Za ostala dva znam, smjestio sam ih dolje u šupu, ali taj prvi jednostavno sam smetnuo s uma i nikako, nikako ga nisam mogao naći.
Nabavio sam još jednu epruveticu, tako da je drugi uzorak postao prvi, treći je postao drugi, a ovaj zadnji... taj je valjda ostao zadnji. I odnio sam to u laboratorij, stigli rezultati – ništa. Nema nikakve zaraze, nema krvi, nema parazita (osim ako nisu bili toliko veliki da su izmakli mikrobiološkoj analizi!).
Zdrav čovjek, eto to sam.
***
Ostalo je povijest. Pri-povijest. Zaplet, kulminacija i rasplet, sve u jednome.
Onaj prvi, izgubljeni uzorak, nikada nije pronađen. Pitanje je dana kada će netko nabasati na njega. I dobro ako to budem ja. Ja ću prepoznati cijeli taj zamotuljak, ionako ga stalno imam na pameti. Ali što ako ga pronađe moja žena pa ga nevino-radoznalo počne otvarati? Ja sam je više puta upozorio na mogućnost pronalaska mojega starog defekata, ali ona se tome samo smije, ne shvaća ozbiljnost situacije. Još gore ako stvar pronađu djeca. Ona, jadna, ni ne znaju što je na stvari, odnosno, u čemu je stvar. I što se govnu može dogoditi nakon tako dugog vremena? Nije isto je li na zraku ili ovako zatvoreno, zar ne? Stručna literatura o tome ne postoji, vjerujte mi, provjeravao sam u tri knjižnice!
***
Najjednostavnije bi bilo prodati stan, ali što ako prokleti uzorak ne pronađemo ni nakon što iznesemo namještaj i sve drugo? Uvijek postoji mogućnost da je negdje zaostao, neprimijećen, kao da čeka da ga novi stanari otkriju, na moju sramotu. Mislim, ok, nema tu nekog posebnog srama, ali ipak mi jest malo neugodno, što se tko ima petljati s mojim govnima?
Ali mirim se s tim, drugog izbora zapravo i nemam. U ova vremena gospodarskih teškoća, bezrazložnog nasilja i gubitka vjere u čovjeka, tješi me spoznaja da je za većinu ljudi sve u životu sranje, dok je moje sranje ipak ograničeno obimom i hermetički zatvoreno. I to ovdje negdje, u krugu od desetak metara. Gdje točno, ne znam, ali tražiti apsolutnu preciznost u ovakvim vremenima... brrrrrrrrrrrrr!
|
- 09:50 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
utorak, 13.12.2011.
VINO NEVINO
„Al' prvo da probate moje vino!“, rekao je kustos.
Prestravila sam se. Zaboravila sam bila da u ovom kraju svatko, baš svatko ima vinograd i da svi, doslovce svi proizvode vlastito vino najgore moguće kvalitete. Grozničavo sam razmišljala kako da eskiviram tu vinsku eskapadu, ali sporo sam mislila i vino se već našlo preda mnom u čaši od dva decilitra. Imalo je nezdravu, mutno-crvenu boju. Sitna bijela pjena vijugala je površinom, poput poroda od bjelouške. Skupila sam hrabrost, udahnula što sam dublje mogla, pa rekla:
„Hvala, ne mogu.“
„Kako ne? Pa to je moj portogizac!“, rekao je kustos.
„Nije mi baš najbolje u želucu. Valjda sam nešto pojela.“
“Znam da ste nešto pojeli. Upravo smo se vratili s ručka u depandansi podružnice, zar ste zaboravili?“
„I u glavi mi se kao muti...“
“Ništa zato. Ovo nije vino – ovo je lijek! Nema šećera, nema sumpora, samo čisto grožđe i ljudski trud. Probajte, i bit će vam bolje.“
„Ne, hvala“, rekla sam.
***
Pola sata kasnije povraćala sam po korijenju divovske lipe, priličnoj znamenitosti toga kraja, dok je kustos stajao pokraj mene i pridržavao mi torbicu.
I kustos je vina pio i sam je primjetno lelujao, gledao na mrak oko sebe zacakljenim, skoro posve ostakljenim očima.
„Rekao sam vam da to vino treba piti polako“, zamrmorio je.
“Nisam uopće trebala piti! Zašto ste toliko navalili?“, rekla sam između dva protugutljaja.
„Ja navaljivao? Bože, pa gošća ste, pristojno je ponuditi...“
“I kad ćete me već jednom odvesti da vidim taj prokleti muzej?“, konačno sam prestala povraćati.
Nije mi se miljelo kustosa pitati ima li žvaku ili mentol bombon, jer u kakvom je stanju još će mi uvaliti ovčji brabonjak ili oblutak sa šoderice! Ljutito sam mu istrgla moju torbicu koju je u visini pleksusa držao objema rukama, poput plakete.
„Samo polako“, rekao je, zaljuljavši se, „Pa morali smo prvo nešto pojesti... popiti. A sad se, vidim, i ne osjećate najbolje. Možda da razmislite o svemu pa se čujemo za par dana.“
„Slušajte, fondacija vam neće dati ni kune dok ne vidim stalni postav. Postoji li uopće taj vaš muzej?“
I kustos je, kako rekoh, vina pio – pun bokal ili dva – a ni trijezan nije bio neki naročito priseban muzealac. Ovom je prilikom, tog vrlog momenta, iznenada legao na kaljavu cestu i zagledao se u zvijezde.
„Vidite, cijeli je svijet na neki način muzej. I svemir. Ove zvijezde na nebu možda i jesu aktivne, možda čak i žive, ali za nas ljude nisu mnogo više od izložaka, artefakata koje na nebo postavi neki davni bog...“
“Znači, muzeja stvarno nema!?“
„Mislim da sam bio dovoljno jasan“, reče kustos pa zaspi u blatu.
O, bože Svemirože, da je meni barem zaspati, pomislih. Uvijek iste priče, pijana naklapanja, kaljavi snovi. I ništa iza svega.
Metnem usnulom kustosu 100 kuna u džep sakoa – to je sve što će ikada dobiti.
Htjedoh ga ostaviti ga da leži, ali shvatim da bi ga, koliko god cesta slabo prometna bila, u toku noći nešto moglo pogaziti. Da ga maknem s ceste, nema šanse, pretežak je, a još su manje šanse bile da ga probam probuditi –bio je oletvan do razine tla, a niti ja, ako ćemo pravo, nisam bila u mnogo boljem stanju. I koga zvati u pomoć u ovoj vukojebini?
Ništa, ostala sam čuvati usnulog kustosa do zore. Ili dok netko ne naiđe. Ili dok se sam ne probudi. Ili dok...
|
- 16:03 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
